ORIS: Naš bismo razgovor mogli započeti vašim predstavljanjem.

Steiner: Studij na bečkoj Likovnoj akademiji počeo sam kod profesora Plischkea, kojega je poslije naslijedio Peichl. U prvo sam vrijeme imao s njim konflikata i problema, no poslije se to smirilo. Za vrijeme studija počeo sam raditi za Achleitnera, pa i sam pisati. To je bilo sredinom sedamdesetih godina. No, moram dodati da sam šezdesetih godina na Tehničkoj školi u Kremsu imao neobično dobrog profesora koji je nastavu temeljio na tipologijama, na Gropiusovim detaljima i sl.

ORIS: Radilo se, dakle, o neobično visokom nivou.

Steiner: Da, vrlo visokom nivou, pa sam stoga i vrlo samosvjesno pristupio prijemnom ispitu na bečkoj akademiji. Znao sam npr. napamet Prouvéove fasadne detalje, što mi je dalo veliko samopouzdanje. Kako već rekoh, na Akademiji sam uz Achleitnera počeo pisati, a nakon studija su svi mogući ljudi od mene tražili tekstove. Nisam nikada imao potrebu, kao što to obično arhitekti imaju, za iscrpljujućim samodokazivanjem. Brzo sam spoznao da se javnim radom preko medija može vrlo pozitivno promijeniti opća klima te se tako za suvremenu arhitekturu nešto može i učiniti. To je jedna strana moje biografije, a druga je da sam od sedamdesetih godina nadalje često putovao u inozemstvo na kongrese, seminare, konferencije i sl. To znači da sam od sedamdesetih, a još više u osamdesetima imao zapravo dvije egzistencije – jednu lokalnu i jednu internacionalnu. U lokalnom smislu nisam se nikada na to 'žalio' pa je to bilo manje-više nepoznato. Početkom devedesetih godina bečki su političari od mene zatražili koncept za jedan arhitektonski forum ili centar. Izradio sam koncept, a oni su onda inzistirali da ga i provedem.

ORIS: Tako je nastao Architektur Zentrum Wien.

Steiner: Predodžba je političara išla u smjeru stvaranja jedne galerije arhitekture, koja bi prikazivala i inozemne izložbe, a ja bih bio voditelj i imao bih jednu sekretaricu. Onda su se dogodile dvije stvari. Prvo, doživjeli smo takav uspjeh kod publike s kakvim nismo računali. Kod otvaranja izložbi računao sam sa 100-200 posjetitelja, poput primjerice galerije AEDES u Berlinu. Međutim, interes publike je bio golem, a reagiranje medija na samo naše postojanje vrlo dobro. Jednostavno, publika je tražila više. Tako je i aspekt uslužne djelatnosti sve više dolazio u prvi plan. Drugo, potporom politike, koja je i u godinama tzv. paketa štednje omogućila kontinuirani rast našeg budžeta, bilo je moguće ostvariti i ostale planove iz našeg programa.

ORIS: U međuvremenu je AZW izrastao u međunarodni forum. Već na početku vaše djelatnosti na Bečke arhitektonske kongrese u vašoj organizaciji dolazili su internacionalni stručnjaci, važna imena koja su određivala internacionalnu scenu. Je li to bilo moguće i zbog atraktivnosti Beča, grada koji je osamdesetih zbog pojačanog internacionalnog interesa za razdoblje bečke mijene stoljeća vrlo mnogo dobio na značenju, što je oživjelo i domaću scenu? Teme vaših kongresa izazvale su zanimanje sigurno i zato što ste se bavili tada gorućim temama – 'The European Sprawl', 'Conventional Thoughts in Chaos Europe', 'Hearts of Europe', 'Where Will We live', 'The Future of Cities – Learning from Asia'.

Steiner: Točno je da je u Beču od sredine osamdesetih, zbog Holleinove izložbe 'San i zbilja' ('Traum und Wirklichkeit'), kao i zbog drugih velikih izložbi, na široj, javnoj bazi rasla svijest o vlastitim vrijednostima. Postalo je poznato da je u ovome gradu djelovao graditelj po imenu Otto Wagner. Od sredine osamdesetih je i djelovanjem gradonačelnika dr. Zilka i gradskog savjetnika za planiranje dr. Swobode probuđena arhitektonska scena u ovome gradu. To je bio jedan čimbenik, a drugi je bio taj da sam početkom devedesetih u AZW mogao ujediniti moje dvije egzistencije – lokalnu i internacionalnu. Bila je to prednost na samome startu. S druge strane, programatski je od početka bilo jasno da AZW neće biti pozornica za lokalne arhitekte već prije posrednik ili relejna stanica za međunarodna događanja. Nema smisla stavljati se u izlog u vlastitom gradu. No, mi nastojimo uvijek poduprijeti austrijske arhitekte prigodom njihovih izložbi u inozemstvu. U prvom redu, radi se o tome da se razvije nedovoljno prisutna arhitektonska rasprava. Imamo vrlo dobre arhitekte, ali nemamo arhitektonsku diskusiju na tako visokom nivou kao što je to u Nizozemskoj, pa i u Italiji, gdje trenutačno ne nastaje nikakva arhitektura, ali diskusija ima visoki nivo. Naša je zadaća pokrenuti razgovor o internacionalnim arhitektonskim temama. Imate pravo, sedam dosad održanih kongresa za nas je imalo veliku važnost.

ORIS: Razgledavajući austrijski arhitektonski časopis jedan je zagrebački kolega nedavno rekao: 'Tim Austrijancima uvijek ponovo uspijeva napraviti interesantne stvari.' Radi li se tu o međusobnom djelovanju kvalitetne kritike i kvalitetne arhitekture, koja nije reducirana samo na Beč? Može se govoriti o tome da je u Austriji arhitektonska kritika na visokom nivou.

Steiner: To je točno, ali to nije jedini razlog. Kritika u bečkim dnevnim novinama igra važnu ulogu u širem području oko Beča, pa i u bečkoj politici, ali ne i u cijeloj zemlji. Sigurno je da otkad ja promatram arhitekturu situacija nikad nije bila tako dobra kao sada. Još nikada kvaliteta nije bila tako široko rasprostranjena kao sada.

ORIS: Na koje vremensko razdoblje mislite?

Steiner: Mislim na zadnjih 30 godina. Šezdesetih godina došlo je do vala uspona kvalitete. Zatim je u sedamdesetim godinama nastupio popriličan pad. To su valovi koje nitko ne može objasniti. Činjenica je da postoji neobična gustoća kvalitete. Imam mogućnost usporedbe jer sam vrlo često član raznih žirija, u Belgiji, u Bavarskoj i drugdje. Uvijek ustvrdim da Austrija predstavlja izuzetnu situaciju u usporedbi s npr. Njemačkom. Razmišljao sam što bi tome mogao biti razlog, ali zaista ne znam.

ORIS: Možda razlog leži u onome što Achleitner izražava riječima: 'Arhitektura u ovoj zemlji nastaje zbog civilnog neposluha.'

Steiner: Da, a ja upotrebljavam uvijek dva naslova tekstova Adolfa Loosa: 'Trotzdem' ('Usprkos') i ' Ins Leere gesprochen' ('Govoreno u prazno'). Već dugo se pitam zašto arhitektura u Njemačkoj, u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, nije bolja. U Njemačkoj se kultivira institucija natječaja. Rezultati tih natječaja neobično su nivelirani i ne nastaju izvanredna dostignuća. Za Austriju je sigurno točna Achleitnerova misao o civilnom neposluhu – jedan 'ludi' župnik ili gradonačelnik, jedan mali poduzetnik ili možda katkad i veći, omogućavaju te iznimne rezultate. Iza toga ne stoji nikakav program već se radi o akumulaciji individualista. Možda se ovdje jače nego u Njemačkoj vidi da je arhitektura povezana s užicima i kvalitetom života.

ORIS: Na današnjoj arhitektonskoj sceni postoji jaka dihotomija između tehnološki superiorne, optimirane arhitekture koja počiva na radu čitavog niza stručnjaka (Rogers, Foster) i one 'raščupane', individualne, inspirativne arhitekure koju predstavljaju, među ostalima, Zvi Hecker i Zumthor – arhitekture koja posiže za nečim što nije uhvatljivo. Hoće li u budućnosti ova 'raščupana' arhitektura kao smiješni relikt prošlosti nestati? U tom smislu razumijemo prognozu Wolfa Prixa da će za 20 godina arhitekt biti potreban tek za stvaranje ugođaja, a velike odluke donosit će netko drugi.

Steiner: Situacija je vrlo paradoksalna. Unatoč opet proklamiranim novim razvojima i trendovima, još uvijek se nalazimo u postmodernoj situaciji. Postmoderna situacija znači jednakovrijednu usporednost pozicija, smjerova, razvitaka, a ne dijakronijski slijed trendova. Tako nešto bi mediji voljeli, ali to nije slučaj, postoji naprosto potpuna paralelnost. Dekonstruktivizam nije kasnih devedesetih zaista zamijenio nešto drugo. Danas ga ne bi smjelo više biti, ali on ipak još uvijek postoji. Drugi je faktor da internacionalno gledano u medijima postoji golem interes za arhitekturu i u smislu industrije kulture, a iz toga proizlaze izvjesne zakonitosti. Tek zadnjih 20 godina je tako. Danas se svaki arhitekt o kojem se u nekom mediju govori označava 'star-arhitektom'. Nedavno su na televiziji i o Josefu Franku govorili kao o 'star-arhitektu'. Treći faktor (iza postmoderne situacije i industrije kulture) jest da unatoč golemoj konjunkturi arhitekture dolazi do potpune demontaže arhitekta – uvjeti rada za arhitekta postaju sve lošiji. Profesionalna slika samostalnog, neovisnog arhitekta trenutačno se jako mijenja, dolazi do njenog cijepanja, nagriza se sa svih rubova, sve do kraja kada će ostati još samo neka vrsta savjetodavne kompetencije. Pitanje je kako će arhitekti s tim problemom izaći na kraj. Jasno, jedno je pravilo industrije kulture da produkcija jednog metiera nije neophodno vezana na umjetnost tog metiera već se prihvaćaju postupci iz područja industrije. Dakle, oblikovanje shopping malls ili entertainment centara svodi se samo na vanjsku opnu, a sve drugo je već određeno. To je sigurno razvoj koji Wolfu Prixu daje za pravo. No, pitanje je kako će arhitekt naći svoju novu poziciju u toj igri. Mislim da on opću kompetenciju koju ima zbog svoga obrazovanja i sposobnosti svakako treba upotrijebiti već u fazi pripreme nekog projekta. Arhitekt mora pokušati preživjeti u toj novoj džungli koja će nas zapljusnuti. Osigurana pozicija, s arhitektonskim komorama i sličnim potporama sigurno će nestati. Da posve konkretno odgovorim na vaše pitanje – uvijek će postojati individualisti kao Zvi Hecker ili Zumthor, ali i takvi kao Foster, čija se arhitektonska tvrtka danas ubraja u najveće na svijetu. Velike tvrtke rade tako da iskorištavaju vremenske razlike. Planovi se izrađuju u New Yorku, a na kraju radnog dana šalju se u Tokyo gdje tada počinje novi radni dan i tako se iskorištavaju sva 24 sata. Na primjer, njemački biroi daju raditi statičke planove u Irskoj jer su tamo statičari jeftiniji. Sve su to mogućnosti globalizacije.

ORIS: U jednom svom tekstu o Nagradi Mies van der Rohe Pavilliona postavili ste dihotomiju dijaloške i autonomne arhitekture. Ovo pitanje nije jednako prijašnjem o tehnološkoj i 'raščupanoj' arhitekturi već je ponešto složenije.

Steiner: Tu sam se vratio na jednu staru raspravu iz sedamdesetih godina gdje je na jednoj strani stajao talijanski racionalizam, a na drugoj diskusija o participaciji korisnika. Čini mi se da je vrijeme opet upozoriti na tu temu. Bila je to dobra prilika, jer je u žiriju za Nagradu Mies van der Rohe Pavilliona došlo do vrlo žučne, ekstremne rasprave o, s jedne strane, Zumthorovom projektu Kunsthaus-Bregenz i, s druge strane, o Koolhaasovom projektu vile u Bordeauxu. Pokazalo se da postoje, kao što je to kod Zumthora, vrlo autonomni stavovi koji i u arhitektonskom držanju odbijaju svaki dijalog i jednostavno realiziraju svoju autonomiju. Naprotiv, drugi stavovi, kao što je to kod npr. Koolhasa, otvoreniji su u društvenom smislu. Može se složiti mnogo tih suprotnih parova. Već ste rekli: na jednoj strani tehnološki i racionalni razvoj, nasuprot onoj, kako ste je nazvali, 'raščupanoj' arhitekturi. Nedavno sam na slično pitanje odgovorio kako ćemo imati 'sanduke' i 'krumpire', s prednošću za 'krumpire' jer oni mogu stati u 'sanduke', ali ne i obrnuto. Ono što me na tom primjeru 'autonomnog' i 'dijaloškog' zaista zanima jest hoće li u budućnosti veću važnost dobiti društvena pitanja u arhitekturi. Taj je problem u toku kulturno-industrijske uporabe arhitekture potisnut u pozadinu. Priznajem Fuksasu što je tu temu postavio kao temu ovogodišnjeg Bijenala ('Više etike manje estetike'), samo mislim da on baš i nije prava osoba koja bi trebala započeti s tom temom. Mislim da je nije potrebno postaviti u tom fundamentalnom smislu. Ako netko ima pravilan ekološki stav, onda zapravo više ne bi smio graditi novo nego tek pregrađivati i reciklirati. Sigurno je da će jedna od glavnih zadaća budućnosti biti recycling, pregradnja, adaptacija, a ne neophodno novogradnja. Iako se nalazimo u takvom bumu novogradnje kao nikad dosad, i to diljem svijeta, ipak će u budućnosti prevladati metoda pregradnje. U tom slučaju neće se više moći raditi autonomno, već u dijalogu s određenom situacijom, s određenim potrebama.

ORIS: Dijaloški princip danas ipak je ponešto drugačiji od idealističkog modela participacije sedamdesetih godina. Tada je problematika možda bila jednostavnija.

Steiner: Nije bilo jednostavno. Naprotiv, bilo je vrlo komplicirano, jer je to bila mukotrpna socijalna terapija.

ORIS: To je bila i postšezdesetosmaška situacija. No, danas su relevantne kvalitativno posve drugačije dimenzije.

Steiner: Danas postoje drugačije dimenzije u tome smislu da se arhitektura nakon stilističke postmoderne opet sjetila svoje nezamjenljivosti. Oblikovne predodžbe i provedbe ne prepuštaju se korisniku. Pitanje je samo koliko daleko može ići dijalog i diskurs.

ORIS: Intenzivno ste se bavili problemima modernog grada. Danas imamo situaciju da veliki koncerni, koji distribuiraju najjeftiniju robu, ipak žele biti prisutni na najelitnijim mjestima starih gradskih jezgri. Očito je značenje grada za gospodarstvo postalo veoma veliko. Dolazi do pravih 'invazija' na gradske jezgre. S druge strane, ako promatramo fenomen entertainment cityja možemo utvrditi da se historijski grad koristi za zabavu publike. Hoće li ove pojave degradirati grad ili će donijeti izvjesnu kvalitetu i uvjete na koje će se ljudi s vremenom naučiti, pa ih čak i prihvatiti?

Steiner: Govorimo o europskom gradu, koji posjeduje stare jezgre, što nije usporedivo s Amerikom ili Azijom. Činjenica je da su se u zadnjih 15 godina dramatično promijenile funkcije tih gradskih jezgri, i to u cijeloj Europi. One su u potpunosti postale historijski dekorirani shopping malls, i to svugdje – u Bernu, Hamburgu ili Milanu, svejedno je. Druga stvar koja se dogodila u Europi jest politički slom istočnog bloka, koji nije donio raspad komunizma već pobjedu konzumizma, čak ne niti kapitalizma. Sva pitanja grada reduciraju se na entertainment, na inscenirani prostor, na inscenirano kupovanje. Analizirao sam to u Beču. Ne postoji u Beču ni jedan javni prostor koji ne služi dodatnim javnim aktivnostima, pri čemu se događaju najapsurdnije stvari. Nitko pritom ne razmišlja je li neka aktivnost urbana ili nije, pa tako onda imamo klizalište pred gradskom vijećnicom ili seljačku livadu pred Konzerthausom. Potpuno se miješaju ladanjske i gradske aktivnosti. Ne vidim, zapravo, kraj takvog razvitka, koji ima svoje društvene konzekvencije. Dolazi do segregacije, isključivanja onih koji tu ne mogu sudjelovati i do negiranja nezauzetih površina. Posljednjih 15 godina promatram američku situaciju i ondje vidimo razvoj koji će sljedećih godina biti odlučujući i za Europu, a to je novi urbanizam, koji je realiziran u Disneyjevom Celebration Cityju.

ORIS: Upravo u slučaju Celebrationa poseže se za ikonama iz starih vremena.

Steiner: U Americi se radi o američkom gradiću prije 'modernizacije', a to za Ameriku znači ulazak u II. svjetski rat. Za Amerikance taj je njihov mali grad do tridesetih godina bio u redu. Oni za njega vežu izvjesne vrijednosti, kao što su 'Grandma’s marmelade', sigurnost koja omogućuje da se djeca igraju na ulici; oni s time povezuju pojam susjedstva i zajedništva, kada su se ljudi još međusobno pomagali, dakle, doba prije modernizacije. Promatrao sam to na primjeru Celebrationa – tu se citiraju svi stari historijski stilovi do tridesetih godina. Pitao sam Roberta Sterna zašto prestaju baš na tridesetima, zašto ne idu do pedesetih. Odgovorio mi je da je to bio početak 'modernizacije', do koje je Amerika još bila u redu. Ta malogradska ideologija dolazi do izražaja i u gated comunities. To su naselja koja su osiguravana vlastitom sigurnosnom službom. Već osamdesetih godina bilo je gated comunitiesa za umirovljenike u koje nije bio dopušten pristup djeci. Dolazi do okupljanja prema određenim interesima, određenim temama. Ta raseljenost periurbanog pejsaža sigurno će skoro zahvatiti i Europu. Jedan primjer za to jest najveći uspjeh njemačkog tržišta nekretnina – naselje Roba Kriera Kirchsteigfeld kod Potsdama. To naselje predstavlja novi 'gradić'. Takva će naselja sve češće nastajati. Trenutno je ta pojava jako rasprostranjena u Americi.

ORIS: Vratimo se teorijskim pitanjima. Prije nekoliko godina sudjelovali ste na Piranskom simpoziju kada su kritičari predstavljali po jednog arhitekta. Vi ste tada predstavili Klausa Kadu. Pritom se postavlja pitanje kriterija: je li moguća objektivizacija ili kritičar unosi svoj osobni stav?

Steiner: Dakle, želite me pitati što smatram dobrim, a što lošim? Napisao sam tekst o tome kako je kritičar u starome smislu, onaj koji s moralnog stajališta određuje što je pravo, a što krivo, postao suvišan i to zato što je u industriji kulture svejedno što jedan kritičar kaže – važna je promotion.

ORIS: Ali, i kritičar je dio industrije kulture.

Steiner: U kritičarskoj branši vrlo su burne rasprave o tom pitanju. U arhitektonskim medijima ne igra nikakvu ulogu je li tekst koji prati prikaz nekog projekta kritičan ili nije. Odlučujuće je da li ste unutra ili vani. To je jedino kritično pitanje – publish or perish ('ili ćeš publicirati ili ćeš nestati'). Došlo je do razvitka i u stavu arhitekata. Prije 15 godina još bi možda stidljivo zapitali: 'Mogu li vam pokazati moju novu kuću?' i 'Što o tome mislite?' Očekivali su kritički stav, naravno, pozitivan. Danas mladi arhitekti pitaju gdje mogu publicirati i kako će postati slavni.

Kako doći do kriterija? Pod uvjetima industrije kulture moramo pri izboru ili vrednovanju arhitekata postupati prema postavljenoj zadaći. Naveo bih jedan primjer. Jedan hollywoodski film ne bira glumce na temelju općenitog javnog natječaja. Napravi se casting s različitim osobama, pa na kraju onaj koji odgovara dobiva ulogu. Mislim da će razvitak i u arhitekturi ići u tome smjeru. Često kažem kolegama kritičarima: Iskoristite svoj potencijal znanja o arhitekturi i postanite agenti. Smatrajte se prije agentima miljea nego kritičarima miljea. Time ćete arhitektima mnogo više koristiti. No, kritika će i nadalje postojati, ali bit će sve teže zbog tržišnih uvjeta. Sjećam se vrlo žučne rasprave oko prošlogodišnje Koruške nagrade za arhitekturu. Favorit je bila Hypo Banka Thoma Maynea, ali žiri je odbio dati nagradu tom projektu jer, unatoč prostorno-arhitektonskom spektaklu, radna mjesta nisu odgovarala zahtjevima. U generalnom smislu neće biti odlučujuće kako se netko analitički bavi jednom građevinom već da li ona odgovara općenitim vrijednostima ili ne odgovara.

ORIS: Porazgovarajmo još o austrijskoj sceni. Danas ima mnogo mladih grupa, koje se nazivaju Propeller Z, Pool-Architektur, Poor Boys Enterprise, Rataplan itd. Možda usporediva situacija bila je kasnih šezdesetih godina kada su grupe kao što su Coop Himmelblau, Haus-Rucker, Missing Link, ali i individualni avangardisti Hollein i Pichler postali globalno poznati. Naravno, ti ljudi iz šezdesetih nastupali su s drugim sredstvima i njihovi su izričaji bili iznimno snažni. Tada kao i danas zamjetljiv je aspekt avangardizma. Postavlja se pitanje kako stoji s avangardom, je li ona nakon Duchampa uopće još relevantna? U Austriji je moderni razvitak bio zaustavljen tridesetih godina iz političkih razloga (dolaska fašizma na vlast), a proplamsaj je opet nastupio šezdesetih godina. Je li danas još uopće moguće govoriti o avangardi?

Steiner: Pojam 'avangarda' je isto tako zloupotrebljavana riječ kao i pojam 'inovativno' i 'novo'. Tom sam se temom bavio baš zadnje dvije noći i zaključio sam sljedeće. Za nekoga kao što sam ja, čija se arhitektonska socijalizacija dogodila u doba prvih grupa, to što se sada događa potpuni je déjà vu. Najradije bih rekao: Pa zar ne znate da je sve to jednom već tu bilo. To bi potvrdilo definiciju novoga Borisa Groysa: 'Stupanj novoga mjeri se prema arhivi.' Ovdje nitko nije pogledao arhivu, a naziva se novim. Smatram da kulturno-industrijska arhitektura, taj splet medija i upotrebne vrijednosti arhitekture, ima datum nastanka, a to je Bijenale arhitekture 1980., zato što tada prvi put nije bilo odlučujuće što pojedini pozvani arhitekti rade nego to da su uopće pozvani. To je počelo s grupama šezdesetih godina koje su već tada svjesno privlačile pažnju medija na svoje akcije i produkte i prvi su put pravile marketing za svoje ideje. Ti su kulturno-industrijski mehanizmi prvi put, dakle, otkriveni i upotrijebljeni šezdesetih godina. Danas se pojavljuju mnoge ideje koje su već onda postojale. Već se tada maštalo o beskonačnim mogućnostima kompjutera, samo što ga onda još nije bilo. Prototipski primjer za to je 'tv-kaciga' ('Fernsehelm') Waltera Pichlera iz šezdesetih godina. To su i svi multimedijalni osjetilni eksperimenti koji su tada funkcionirali s mnoštvom magnetofona itd. kao što je to npr. bio 'Mind expander' grupe Haus-Rucker. Sve te psihodelične priče iz šezdesetih mogu se danas i ostvariti. Jedan od pionira kompjuterske arhitekture, Charles Wu iz Californije, upozorio me kako cijeli taj razvitak softvera zapravo potječe od hipija šezdesetih godina. Odjednom se zapaža kontinuitet. Ti su ljudi sedamdesetih i osamdesetih na plažama Goe izrađivali batik, a sada prave softver. Estetsko-psihodelična slika svijeta ostaje ista. To u neku ruku i objašnjava sve te organičke flower pripovijesti što cvjetaju iz strojeva. Vratimo se današnjim grupama. Važan je ekspandirajući aspekt kreativnog polja rada, ali i svijest o tome da je potreban izvjesni label. Sve to već spada u kontekst reklame i konzumerizma.

ORIS: Upotrebljavaju se kratice, kao što to rade i mladi nizozemski arhitekti, koji vlastita imena više i ne koriste.

Steiner: Uskoro će web adrese zamijeniti imena. Smatram to adekvatnim razvojem, primjerenim kulturnoj situaciji. Zanimljivo je da sada 'star-arhitekti' reagiraju na taj razvoj brandinga kod mladih grupa. Za 'star-arhitekte' osamdesetih godina bio je tipičan njihov signature. Moglo se prepoznati da je Botta jedan Botta, Richard Meyer jedan Meyer, da je Gehry zaista Gehry. To se nije moglo zamijeniti jer su oni proveli svoj rukopis. Kod sljedeće generacije 'star-arhitekata', kao što su to sada Koolhaas ili Herzog–de Meuron, signature više nije prepoznatljiv. Oni žele prihvatiti izazove industrije kulture. Evo jednog primjera za to. Herzog–de Meuron su u jednom intervjuu prije godinu dana tako nešto kazali: mi kao 'star-arhitekti' moramo razmisliti o tome hoćemo li, slično kao u modnoj industriji, imati jednu haute couture liniju, a isto tako i casual wear. Na to sam upitao: Vaša je kratica sada HdM, hoćete li se onda nazivati H&M (lanac jeftine odjeće za mlade)? Sad, međutim, dolazi poanta cijele priče. Koolhaas i Herzog–de Meuron osnovali su zajedničku tvrtku OMA i HdM kako bi za gospodina Schragera, newyorškog hotelijera, za kojega je radio Starck, sagradili jedan hotel. Uistinu se ovdje radi o pitanju može li se, slično kao u modnoj industriji, proširiti područje arhitektonskog djelovanja. Modna industrija sve više proširuju djelokrug svog djelovanja u smjeru interijerskog dizajna. Možete kupiti pokućstvo i posoblje od Versacea, Armanija, pri čemu je jedan od pionira tog razvoja Rei Kawakubu iz Comme des garçons. Zašto ne bi onda i arhitektura išla u druga područja. Inteligentni tipovi kao Koolhaas i Herzog–de Meuron zaključuju da moraju kod sebe nešto bitno promijeniti.

ORIS: To znači da arhitekt mora vrlo pažljivo slušati signale vremena kako bi osigurao svoj daljnji opstanak.

Steiner: U tom mi se smislu moto prethodnog bijenala 'Arhitekt kao seizmograf' čini mnogo pravilnijim nego što je to ovogodišnji moralistički zahtjev 'Više etike, manje estetike'. Arhitekt ne može sada kao pokajnik i prorok velikih istina izaći na cestu, nitko mu neće povjerovati. Ali, on može, kao što znamo iz vesterna, poput Indijanca prisloniti uho na tračnice kako bi prije od svih drugih čuo nadolazeći vlak.

ORIS: Govorili ste o budućnosti arhitekture. Kuda ide arhitektura – u smjeru čiste umjetnosti ili u onom smjeru o kojem ste vi govorili?

Steiner: U svim smjerovima. Ne vidim jedan jednoznačni smjer. Isto će tako postojati smjer koji zastupaju Charles Wu ili Greg Lynn – smjer medijalne i virtualne arhitekture, kao što će i daje živjeti idilična arhitektura Roba Kriera. Bilo bi opasno kada bi se jedna razvojna linija smatrala jedinom ispravnom.

ORIS: Globalizacijom svih područja došlo je i u arhitekturi do kretanja prema globalizaciji.

Steiner: Istodobno postoje i vrlo jake lokalne tradicije. U zadnjem broju Wallpaper, jednog fashion, life-style magazina koji se prodaje po cijelom svijetu, označen je Vorarlberg kao hot spot of the world u arhitektonskom smislu, a radi se o posve maloj austrijskoj pokrajini.

ORIS: Smatrate da će usprkos globalizaciji te lokalne tendencije preživjeti.

Steiner: Da, one će u svakom slučaju preživjeti. Ne samo u Europi, ali tu u dnevnoj praksi postoje vrlo lokalna ograničenja i uvjeti. Klasični primjer za to je velika upitnost izvoza jednog Petera Zumthora. On već godinama uzalud nastoji u Berlinu realizirati spomenik protiv terora ('Mahnmal des Terrors') zato što u čitavoj berlinskoj okolici nema tvrtke koja bi beton mogla tako izvesti kao što je on to zamislio. To su potpuno jednostavni tehnički zahtjevi koji su u Švicarskoj sami po sebi razumljivi, ali zbog dugogodišnje izolacije Berlin ima potpuno uništenu građevinsku industriju. Slične je probleme imao i Koolhaas sa svojom vilom u južnoj Francuskoj, gdje je morao dovesti nizozemske obrtnike. Od posve jednostavnih pragmatičnih problema pa do regionalnih, tehničkih sposobnosti, kulturnih i tradicionalnih datosti, sve se to u Europi još dugo neće nivelirati. Zanimljivo je da ima zemalja gdje zvanje arhitekta nije zaštićeno, nego je slobodno, gdje nema arhitektonskih komora. To su Nizozemska i Švicarska, gdje usprkos tome postoji vrlo razvijena građevna kultura. Razlog tome je možda i drugačiji odnos stanovništva prema radu i zvanju arhitekta. Poznato je pitanje: zašto u Skandinaviji – u Finskoj i Švedskoj, postoji velika arhitektonska tradicija, a u Norveškoj je nema? Tamo postoji Sverre Fehn, ali nitko drugi. Cijela Norveška ima 200 studenata arhitekture na svim semestrima. Zašto su u Irskoj osobito dobri mladi arhitekti, a u Škotskoj nisu? Ili, zašto od sedamdesetih godina u Italiji nema suvremene arhitekture?

ORIS: Možete li nešto više reći o tom talijanskom problemu?

Steiner: To je politički problem. Cijeli je proces gradnje u Italiji kompromitiran, tu se radi o novcu, o pojedinim tvrtkama. Inače, u području dizajna i mode u Italiji je nivo vrlo visok. Poznato je tamošnje pravo geodeta na građenje, a i velika je umiješanost politike u građevne procese. Prigodom arhitektonskih natječaja u Italiji je posve normalno da arhitekti sa svojim projektima posjećuju članove žirija prije no što oni donesu odluku. U gradovima postoje komisije de belle arti, pri čemu se točno zna koliko stoji dozvola za pojedini projekt koju oni izdaju. Arhitektura je uvijek jako vezana uz poštenje u društvenim odnosima.

ORIS: Na kraju jedno klasično pitanje. Pogled izvana uvijek nas zanima. Budući da ste već nekoliko puta bili u Zagrebu, a i u Sloveniji, bilo bi zanimljivo čuti vaše dojmove.

Steiner: Hrvatska je pobudila pažnju jednom posve jednostavnom pričom, preko tzv. Croatian delegation na Berlage Institutu u Amsterdamu. Naravno, ne poznajem cjelokupnu situaciju, ali promatrajući jugoistočnu Europu i Balkan, uključujući Grčku i Tursku, mislim da Hrvatska i Slovenija imaju najzanimljiviju suvremenu arhitektonsku scenu. Kad sam radio u Domusu, u Hrvatskoj i Sloveniji smo našli više materijala nego u Mađarskoj ili Poljskoj. I za Hrvatsku i za Sloveniju, a to vrijedi i za sve postkomunističke zemlje, najvažnija će biti izgradnja arhitektonske odgovornosti javnih ustanova, što znači politike. U svim tim zemljama zamjetljivo je, a to je logična reakcija na komunističko doba, potpuno povjerenje u tržišnu privredu, u privatne investitore. Činjenica je da je kvalitativna arhitektura u Europi nastala uz jaku političku potporu. Svugdje gdje je bilo velikih urbanih napora, bilo da se radi o Barceloni ili o francuskim gradovima, u pozadini su uvijek bili političari. Presudna je javna klima i politička odgovornost, koje mora biti. Arhitektura treba javnu zaštitu svojih interesa, što se od politike može zahtijevati.